Novosti

Ovoga sveca ubrajamo među četiri velika zapadna sveta oca. A to su oni pisci koji su se u starini odlikovali svetošću života te velikim teološkim znanjem. Oni su stvorili zlatno doba kršćanske književnosti, osvijetlivši mnoge kršćanske tajne te protumačivši za život svetopisamske istine. Svoje zlatno pero stavili su u službu Bogom objavljene istine obogativši na taj način ne samo svoje već i sva kasnija vremena.A sada u kratkim crtama prikažimo život sv. Ambrozija. On se rodio, vjerojatno, u gradu Trieru oko god. 339. Potjecao je iz veoma ugledne rimske obitelji. Otac mu je bio visoki carski činovnik u Galiji. Ambrozije je studirao u Rimu govorništvo i pravo. Oko god. 370. postao je guverner (legatus consularis) u sjevernoj Italiji sa sjedištem u Milanu.

 Kad je u tom gradu umro arijanski biskup Auksencije, kler i narod jednodušno su izabrali Ambrozija za njegova nasljednika na biskupskoj stolici, premda je bio tek katekumen, tj. pripravnik za sveto krštenje. Taj izbor sigurno nije bio bez višeg nadahnuća. Milano je tada trebao nadbiskupa Ambrozijeva kova.
Ambrozije se dao krstiti, a u roku od 8 dana primio je sve redove sve do biskupskoga. Pod vodstvom svećenika Simplicijana, koji će ga kasnije naslijediti, radio je ozbiljno oko toga da stekne što temeljitiju teološku izobrazbu studirajući osobito grčke svete oce. Kao biskup istakao se osobito u poučavanju svoga stada, u obrani Crkve protiv poganstva, arijanstva -naučavanja stoje nijekalo Kristovo božanstvo - te protiv drugih hereza. Bio je vrstan i utjecajan savjetnik i pomoćnik careva: Gracijana, koji se prvi od rimskih careva odrekao naslova "vrhovni svećenik", Valentinijana II. i Teodozija Velikog, koji je kršćanstvo proglasio državnom vjerom, a poganstvo zakonom zabranio.
Ambrozije je, također, bio velik pobornik neovisnosti Crkve o državnoj vlasti, izbjegavajući ipak sukobe s državom, no, kad se radilo o pravdi i zakonu, bio je neumoljiv. Tako je prisilio cara Teodozija da čini pokoru stoje u naglosti skrivio strahovit pokolj u Solunu god. 390. Sam veliki car morao je priznati daje Ambrozije jedini prelat koji je dostojan imena biskup. Svoju literarnu djelatnost razvio je sv. Ambrozije ponajviše u propovijedi i katehezi, kojima se posvećivao svim žarom svoga pastirskog bića. Mnogo je tumačio i Sveto pismo općenito u prenesenom i mističnom značenju, izvodeći iz njega moralne pouke za život. Pisao je i dogmatske te polemičke spise o vjeri, o Duhu Svetome, o otajstvima, o pokori, o sakramentima. Glasovito mu je i moralno-poučno djelo o Dužnostima službenika. Sv. Ambrozije, koji je na današnji dan god. 374. bio posvećen za milanskog biskupa, umro je u istom gradu 4. travnja 397. pun zasluga za svoju biskupiju, a i za opću Crkvu. Ljubav i briga za dobro Crkve nagnala gaje na putovanje čak u naše krajeve u stari Sirmium, današnju Srijemsku Mitrovicu. Kad je, naime, čuo daje ondje umro biskup Germinije, došao je da se uplete u izbor novoga biskupa jer je prijašnji bio zatrovan arijanizmom i tek se pred smrt pomirio s Bogočovjekom. Carica Justina nastojala je omesti Ambrozija u tom časnom poslu pa je nahuškala arijanske žene u Sirmiju da navale na Ambrozija. I zbilja, navalile žene na Ambrozija. Jedna gaje djevojka usred crkve dohvatila, počela mu trgati misno ruho, vući ga od oltara među žene, gdje su ga čekale šake i oštri nokti. Ali Ambrozije, malen i krhak kakav je bio, okrene se i dostojanstveno pozove djevojku na red: "Ako sam i nedostojan svećeništva, tebi ipak ne priliči na bilo kojega svećenika stavljati ruku! Boj se suda Božjega!" Ambrozijev tajnik Paulin zabilježio je daje ta djevojka malo poslije toga umrla i sutradan ju je sam Ambrozije otpratio na groblje! Za sirmijskog biskupa izabran je zaslugom svetog Ambrozija pravovjerni Anemije, čovjek nicejske vjeroispovijesti, koja priznaje i ispovijeda Kristovo božanstvo.
Ambrozije bijaše u svakom pogledu snažna ličnost, svet biskup, koji se osim Boga nije nikoga bojao, pa ni cara državne vlasti. Sačuvano nam je jedno Ambrozijevo pismo što gaje upravio caru Teodoziju, koje je divan dokument kako treba da se drži jedan kršćanin prema državi i svjetovnoj vlasti.
Kršćanin je u savjesti dužan pokoravati se zakonitoj državnoj vlasti, ali samo dotle dok ona tu vlast ne zlorabi i dok se ne drzne sebe postaviti namjesto Boga. Udari li država krivim putem, kršćanin se ravna prema riječima Svetog pisma, koje kaže: "Više se valja pokoravati Bogu nego ljudima!" To dakako sadrži i spremnost na okove i smrt, ako država traži ono stoje protiv moralnoga zakona ili stoje protiv objavljene istine. Spomenimo još i to da se, slušajući snažne Ambrozijeve propovijedi, obratio na kršćanstvo veliki sveti Augustin.
preuzeto s www.skac.hr

<< povratak na novosti