Novosti

Nova liturgijska godina počinje jakim liturgijskim vremenom koje se zove došašće, i to prvom nedjeljom došašća, koja je najbliža spomendanu sv. Andrije što se slavi 30. studenoga. Četiri su nedjelje došašća. One imaju svoju simboliku i poruku, a svakako glavna je u duhovnoj pripravi vjernika na proslavu radosnoga kršćanskog i katoličkog blagdana Božića i cjelokupnoga božičnog vremena. Ovdje odmah valja spomenuti da u pojam duhovnosti pripadaju i djela milosrdne ljubavi onima kojima su uistinu potrebna. Ovdje ćemo pokušati ukratko razmišljati o došašću, Božiću i božićnom vremenu pod vidom određenih pučkih običaja, koji su pokatkad spoj poganskoga, mitskoga, izvorno životnoga, te svekolikoga drugoga kulturološkoga, sociološkoga i psihološkoga načina življenja na ovome svijetu.

Posebni spomendani u došašću i božićnom vremenu. U ovome razdoblju na poseban način slave se ovi spomendani i blagdani: 4. prosinca sv. Barbara, 6. prosinca sv. Nikola, 8. prosinca Bezgrješno začeće B. D. Marije, 21. prosinca sv. Toma apostol (sumnjičavi Toma), 24. prosinca na Badnji dan Adam i Eva, zatim 26. prosinca sv. Stjepan Prvomučenik, 27. prosinca sv. Ivan apostol i evanđelist, 28. prosinca Nevina dječica (Mladenci), 30. sv. Silvestar (Silvestrovo - Stara godina), 1. siječnja Marija Bogorodica - Nova godina, 3. siječnja Ime Isusovo, 6. siječnja Bogojavljenje (Vodokršte, Sveta tri kralja). Uza sve ove spomendane i blagdane postoji mnoštvo pučkih običaja, koji nas povezuju u susljednost s dalekom prošlošću našega naroda i njihove sveukupne svijesti, te na svoj način pojačavaju i određene religijske osjećaje.

Adventske nedjelje. Prva nedjelja došašća jednostavno je predbožićna sa svim temeljnim porukama pokore, molitve i dobrih djela. Druga nedjelja zove se Ditići, Ditinci, Djetići, Đetinjci. Tada su u prvome planu djeca koju treba otkupljivati darovima sa svim popratnim poukama o posluhu i dobroti u životu. To je tipični pučki oblik kolektivne pedagogije koja je imala svoj učinak. Kod nas je Treća nedjelja došašća značajna, jer je ona proglašena Nedjeljom caritasa, što se posve uklapa u adventsku i božićnu darežljivost onima kojima smo kao braća i sestre dužni pomoći, a njih uistinu uvijek ima. To je naša kršćanska socijalna osjetljivost. Inače Treća nedjelja nosi naslov Materice, što znači da posebnu pozornost moramo posvetiti majkama i ženama, koje se, nakon pučkoga maštovitog igrokaza vješanja, otkupljuju darovima, poglavito mladići djevojke te djeca majke, očevi žene. Vrlo zanimljivo: na ovu nedjelju imamo materinsko načelo a ono je ljubav. Stoga, izvanredno se poklapaju ideje Caritasa s materinstvom. Četvrta nedjelja došašća posvećena je očevima naših obitelji i zove se u našoj narodnoj tradiciji Očići. Isti je igrokazni ceremonijal vješanja oca i mladića kao i na Materice, samo što su ovdje uloge zamijenjene. Oni se moraju otkupiti određenim darovima, pjesmom i pričom. Na Badnji dan sjećamo se prvoga roditeljskog para Adama i Eve, a odmah sutradan na Božić dominiraju našom sviješću novi Adam i nova Eva, tj. Gospa Majka i Isus Adam! U sve ove predbožićne, adventske nedjelje uklapaju se i adventske kvatre zvane očićke s istom molitvenom i darežljivom nakanom. Vjernici se u ovome razdoblju ispovijedaju i kaju za sve svoje propuste, slabosti i grijehe.

Adventski vijenac. Adventski vijenac germanskoga je podrijetla. Plete se od zimzelenih grančica u krug koji označava tijek vremena i u konačnici Boga kao gospodara povijesti. Četiri svijeće na ovome vijencu simboliziraju godišnja doba: zimu, proljeće, ljeto i jesen, zatim razdoblja Božjih zahvata u svijetu i povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Postavlja se na vrata kuća, u domove i crkve, te na druga prikladna mjesta. U crkvi se svake nedjelje došašća pali po jedna svijeća do četvrte nedjelje kada gore sve četiri svijeće. Njihov plameni kliktaj najava je božićne radosti i sreće, te vječno svijetle, svjetlosno lijepe Božje orkestracije ljubavi prema svijetu i čovjeku, koji je malo manji od Boga, malo manji od
anđela (usp. Ps 8).

Mise zornice u došašću. U došašću postoji praksa u svagdanima slavljenja svetih misa zornica, koje počinju ujutro u 6 sati. Na te mise narod dolazi rado iz više razloga, a jedan je svakako uživljavanje u zoru našega spasenja što ju je započeo Isus Krist. On je Zora i Sunce našega života. Sol invictus! Nepobjedivo sunce! Ništa nema ljepšega kao ustati se u zoru i odati hvalu Bogu, njegovu Sinu Kristu i Duhu Svetome. To je i tjelesna i duhovna gimnastika. Krist je novo Sunce čovječanstva kojemu se uvijek radujemo, poglavito u tami života kada nam zasine svojom milošću. Hrvatski su pisci i pjesnici napisali mnoge pjesme o zornicama,
adventu i došašću, a na svoj način izrazili su se i ostali naši umjetnici i stvaratelji. Uostalom, počeci naše književnosti vezani su, među ostalima, i za proslavu Božića.

Adventsko i božićno koledanje. Tijekom došašća, a negdje otpočne i prije, imamo pojavu koledanja, odnosno pjevanja raznovrsnih pučkih popijevki uz igru. To je obred veselanja. Ovaj narodni oblik radosti ima višeslojno značenje, poglavito za djecu i mlade, jer se oni kroza sve to druže, upoznavaju i pripremaju za veliki blagdan u svome životu – rođenje Djeteta u svojoj sredini i u sebi.

Odsuće ženidaba u došašću i božićnica. U došašću se nisu obavljale svadbene svečanosti, jedino su se činile prosidbe i ženidbeno-udadbeni dogovori između mladenaca te između njihovih roditelja. To je bilo sveto vrijeme u kojem nije bilo naglašeno nikakvo vanjsko slavlje, a svadbe nisu mogle biti bez radosti i veselja što se očitovalo kroz igru i pjesmu. Koledanja iskaču iz ovih okvira, jer ona imaju drugu i dugu tradiciju. U došašću se pomagalo onima koji su nemoćni ili siromašni i sve što im se učinilo zvalo se božićnicom.I mladencima je to bio jedan od prvotnih zadataka da bijednom u bračnoj i obiteljskoj zajednici mogli jedno
drugome pomagati kao i svima ubogima i potrebnima.

Središnji blagdan - Božić. Glavni i središnji blagdan nakon četiriju nedjelja došašća jest Božić, nakon kojega slijedi božićno vrijeme u kojem je blagdan Bogorodice Marije prekretnica vremena, tj. Nova godina. Božić počinjemo slaviti misom polnoćkom, misom na samu razdjelnicu dana i noći gledano kalendarski. Za vrijeme te mise pjevaju se božićne popijevke koje hrvatski narod ima kao nijedan drugi narod. Mi smo na tu kulturnu baštinu veoma ponosni. Uza sve to postoje i razni običaji što su nastajali kroz dugu našu povijest i oni čine našu kulturološku, narodnosnu i vjersku baštinu. Običajnik je dobrano sličan onome iz svakidašnje životne proze.

<< povratak na novosti