Novosti

Blagdan ima povijesnu pozadinu. U 16. stoljeću Europa se našla pred velikom opasnošću od turske vojske koja je osvajala nove krajeve i prijetila cijeloj Europi.
Snage Svete lige isplovile su iz luke u Messini, a uključivale su 350 galija Mletačke Republike, 79 španjolskih galija, 12 galija Papinske države, te đenovsko brodovlje i snage malteških vitezova. Kršćansku flotu Činila je i galija s Hvara a pulena (Zvir) s galije i danas se može vidjeti u hvarskom Arsenalu.
Kršćanska je flota stavljena pod zapovjedništvo Don Juana Austrijskoga, mladog brata španjolskoga kralja Filipa II., a uz njega je bio Marcantonio Colonna kao general papinske flote. S turske strane flotom je zapovijedao admiral Mehmet Ali.
Kršćansku koaliciju potakao je papa Pio V. kako bi pomogao gradu Famagosti na Cipru, što su ga opsjedali Turci. Konačan cilj bilo je slabljenje turske moći na istočnom Sredozemlju.

U kršćanskoj su floti na lijevom krilu bili mletačke galije pod zapovjedništvom Agostina Barbariga. U središtu su bili španjolski brodovi Don Juana Austrijskoga, preostale mletačke galije pod vodstvom Sebastiana Veniera, te papinski brodovi pod zapovjedništvom Marcantonija Colonne. Zdesna su flotu završavali denovski brodovi s admiralom Gianandreom Doriom.
Nasuprot njima, Turke je na desnom krilu predvodio admiral Mehmet Sorak, u sredini Mehmet Ali, a slijeva UlučAli.
Završna bitka (treća po redu i najteža) zaključena je premoćnom pobjedom Svete lige, zahvaljujući spretnom manevru za koji povjesničari još ne znaju je li bila riječ o smišljenom potezu ili pukom slučaju. Naime, denovski su brodovi u jednom trenutku napustili bojište i zaplovili prema otvorenom moru. Nije jasno je li to bilo iz straha ili kao plod genijalne zamisli. Na povratku, udarili su turske snage s boka. Turci su uspjeli spasiti manje od polovice svoje flote, a njihov je poraz označio kraj turske premoći na istočnom Sredozemlju. Usto, bilaje to i posljednja bitka vođena galijama, to jest brodovima na vesla.
Za vrijeme bitke kršćanske su snage osvojile turski zapovjedni brod, a - suprotno volji Don Juana - turskom je admiralu odsječena glava i izložena na jarbolu španjolskog zapovjednog broda. Time je znatno smanjen moral turskih snaga, Što je ubrzalo okončanje bitke. U četiri poslijepodne tursko je brodovlje napustilo bojište. U ovoj najvećoj pomorskoj bitci nakon bitke kod Akcija 31. pr. Kr. poginulo je oko 25000 turskih vojnika, a potopljeno 80 turskih brodova.
Kršćanskoj su pobjedi zasigurno pridonijele i teško osvojive i snažno naoružane mletačke galije ali i nadmoćno osobno naoružanje. Kršćanski su vojnici već koristili arkebuze, prvo vatreno oružje, dok su Turci još bili naoružani običnim lukom i strijelom. U bitci je sudjelovalo šest hrvatskih galija (Cres, Krk, Rab, Šibenik, Trogir, Hvar). Pored toga bile su i jedna galija iz Kopra i jedna iz Kotora. Zadarska je u danima prije bitke razbijala gusarsko brodovlje oko Lepanta kako bi brodovlje Svete lige bilo neoštećeno prije bitke. Sama zadarska galija nije sudjelovala u Lepantskoj bitci jer je pala u ruke Osmanlijama kod Krfa.
U nizu različitih poticaja na otpor papa Pio V. pozvao je godine 1569. kršćanski svijet i na molitvu svete krunice. Dana 7. listopada 1571. došlo je do odlučne pomorske bitke kod Lepanta (u Korintskom zaljevu, u Grčkoj) u kojoj je ujedinjena španjolska, venecijska i papinska flota, pod zapovjedništvom Don Juana d'Austria, pobijedila tursku silu. Na uspomenu velike pobjede papa dan 7. listopada proglašava blagdanom "Gospe od Pobjede". Godine 1573. spomendan mijenja ime u "Blagdan svete Krunice", odnosno "blagdan Kraljice od Krunice". U krajevima gdje se krunica zove ružarij i blagdan nosi ime "Gospe od Svetog Ružarija" ili slično.
Isusovac Karl Joseph Hlinkhammer napisao je na temelju ispitivanja pisanih izvora solidnu studiju o krunici, o njezinu postanku i njezinoj trajnoj vrijednosti. Prema istraživanjima oca Hlinkhammera, a koja usvaja i teolog Leo Scheffczvk, u oblikovanju krunice odlučan je udio imao kartuzijanski prior Adolf von Essen. On je, iako najmlađi od sviju, god. 1409. jednoglasno bio izabran za priora svoga samostana. Taj je izbor potvrdio generalni prior reda kartuzijanaca Stjepan Maconi. U to je doba jednoga rujanskoga dana pokucao na vrata kartuzijanskoga samostana Sv. Albana u Trieru neki lutajući student, tjelesno sav iscrpljen. Bio je to Dominikus von Preussen (1384-1460). On je već prije dvije godine učinio isto na vratima kartuzije u Pragu, moleći da ga prime u samostan, ali bijaše odbijen. Prior samostana u Trieru Adolf iz Essena primio je Dominika. Rekao mu je da će za njega založiti svoju dušu, samo ako bude ustrajao i držao ono što će od njega tražiti redovnička stega. Tim mu je riječima u srce ulio veliku hrabrost.
Malo kasnije prior je mladom redovniku počeo govoriti o molitvi koja se zove krunica. Ona zvuči kao kakva ljubavna pjesma. Zatim mu je rekao: "Nema tako pokvarena čovjeka koji ne bi osjetio vidan popravak samo ako bi godinu dana molio krunicu." Dominik se trudio da je moli, ali se zbog slabosti ipak nije mogao sabrati. U Adventu god. 1409. došla mu je na pamet misao da Isusov život podijeli u 50 rečenica na 50 Zdravomarija. Sve je te rečenice napisao na jednu oveću cedulju. Dok je molio, gledao je u te rečenice i postao najedanput sretan kako mu ipak polazi za rukom da razmatra. Svoju je metodu priopćio i drugima. I prior Adolf je za to saznao te uočio kako takav oblik molitve može biti prikladan za one koji baš nisu vični razmatranju. Po njemu se zapravo može do njega tek doći.
Na čudo novaka prior je od Dominika zamolio njegovu cedulju s rečenicama iz Isusova života. No slične su molbe dolazile sa svih strana. Dominik je ispočetka oklijevao da im udovolji, ali mu je njegov prior Adolf zapovjedio snagom poslušnosti da ljudima pomogne u takvom načinu moljenja krunice. On je poslušao pa je nakon 50 godina mogao ustanoviti da je iz samostana Svetoga Albana poslano u svijet preko 1.000 prijepisa za moljenje krunice.
Kako je kartuzijancima dolazilo sve više molbi, Dominik se odlučio da Isusov život proširi na 150 Zdravomarija. U tako proširenom obliku upoznao je krunicu dominikanac Alanus De Rupe, i on ju je veoma širio kao "Marijin Časoslov" preko svojih bratovština i molitvenih zajednica. No kako je on u svojim propovijedima biblijske rečenice proširio do nesnošljivosti, njegovi učenici - koji u Kolnu god. 1475. utemeljiše Bratovštinu krunice - razmišljanja su o Isusovu životu posve napustili. To je bila druga krajnost. Tome nasuprot, članovi krunićarske Bratovštine u južnoj Njemačkoj složiše krunicu u današnjem obliku od 15 otajstava. Tekst je te krunice prvi put tiskan god. 1481. u Ulmu. U povodu Velikoga jubileja, 2000. g. papa Ivan Pavao II. uveo je četvrto otajstvo pod nazivom otajstvo svjetla.

tekst: don Ivan Turudić

<< povratak na novosti