Nedjeljna/blagdanska poruka

POZIVNICA

Mk 1, 14-20

U životu ste vjerojatno bezbroj puta bili pozivani na razna događanja. Smatram da nema čovjeka na ovom svijetu koji barem jedanput nije bio pozvan na slavlja, predstave, zabave, vjenčanja, skupove te razno razna događanja. Događanjima i slavljima uvijek obilježavamo nekakvu važnu priliku, ponekad uspomenu na dragu i nezaboravnu osobu, heroja, povijesno važnu ličnost. Postoji jedna zajednička stvar svakom događanju, a ujedno to je nit poveznica i odrednica, na kraju krajeva, po kojoj mi postajemo dionici pojedinog slavlja, prigode. Ta sitna zajednička stvar se naziva pozivnica.

Pozivnicom organizator regulira i određuje koga pozvati, a koga zaobići u vlastitom odabiru. Pozivnicom možemo točno odrediti kakvu vrstu uzvanika želimo. Pozivnicom uzdižemo uzvanike na jedan veći nivo te tako oni postaju uglednici. Ta jedna mala gesta poziva na važan događaj čini uzvanika počašćenim prisustvovati uskom krugu ljudi. Ponekad smo na takve ljude ljubomorni te smo uvrijeđeni sljepilom organizatora koji upravo mene nikad ne poziva na događaje. U trenucima kada smo nepozvani dijelimo gorki osjećaj nepoželjnosti, koji u nama slika sliku manje važnosti nas samih kao osoba. Iskreno, svi smo iskusili barem jednom taj osjećaj sa strane svojih prijatelja, rodbine, poslodavca...

Promatrajući pozivnicu, kao takvu, usuđujem se reći da je ona karta za isključenje. Slična crvenom kartonu u timskim sportovima određuje tko će dalje igrati, a tko u sekundi napustiti teren. Koliko je uključna, tj. uključuje pojedinca, još više je isključna jer onaj koji njome upravlja mora puno više isključiti nego što može fizički pozvati.

No, ipak postoji univerzalna pozivnica, za svakog pojedinog čovjeka, upućena davnom zgodom mnogo prije našeg suvremenog doba u kojoj ne postoji klupa za nepoželjne i prostora za izuzetne. Jednom davno smo pozvani u kraljevstvo Božje svaki osobno. Uručen nam je od početka, u trenutku začeća, utisak Božje pripadnosti putem samog poziva u život. Gospodin nas je pozvao da živimo u stvorenom svijetu te taj isti Gospodin nas i danas poziva iznova. Njegova pozivnica nije isključiva. Dapače, univerzalna je i sveobuhvatna, a ipak u istoj mjeri i osobna. Zatiče me pozivom u trenucima moje slabosti i nevjere. Zahvaća me u situaciji kada, kao Andrija i Šimun Petar, i ja činim svoj dnevni posao kojim hranim svoju obitelj. Smatram da se nalazimo u vremenu između poziva i napuštanja svega što imamo i znamo kako bi slijedili Isusa Krista. Još je ovo vrijeme u kojem domišljamo u nedoumici s životnim pitanjem: Hoću li svoju lađu ostaviti žalu i poći kamo me šalje Gospodin?

Pozivnica Života vjerojatno nam stoji negdje na vitrini, zatrpana među računima i knjigama, presložena ispod televizora gdje nam oko teško pada zaokupljeno slikom i zvukom što nam prenosi tehnika. No, ako se dobro sjećam, mislim da u njoj ne piše ni datum ni mjesto kada i gdje sam pozvan već par riječi upućene na moje ime koje glase: "Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!"

don Franko Prnjak