Nedjeljna/blagdanska poruka

BIO SAM DIJETE

     Bio sam dijete. I gledao sam očima djeteta cijeli svijet kojeg sam poznavao. Nisam znao tad da je centar naše galaksije Sunce. Stavio sam u centar moga svemira majku, oca i brata. Oni su bili moj početak i svršetak dana. Jutrom sam gledao u buđenju izlaz, a večeri zalaz vlastitog sunca. I jedino tako je vrijedio moj dan, obasjan ljubavlju i pažnjom moje obitelji.
     Da, bio sam dijete. I nisam znao tada što znači onaj tanki četrvtani listić koji se naziva novac. Znao sam da raste u očevom  novčaniku te da svako nekoliko sazrije manji ili veći list, koji u zamjeni kod susjeda, koji je živio u kući pod nazivom trgovina, donese meni pokoju igračku.
Uistinu, bio sam dijete jer nisam poznavao što to znači mržnja, premda mi nisu bili svi dragi. Pogotovo svi oni koji su me rastezali za debele obraščiće i nadvirivali se svojim glavama nad moju kolijevku smatrajući da su mi zanimljivi i izvodili svakakve usiljene izraze u nadi da izmame moj osmijeh. Pa dobro. Bili su koji put i zanimljivi.
     Upravo kao dijete volio sam slušati glazbu premda nisam znao o čemu svi pjevaju. Razumio sam osnovne riječi koje su mi trebale za sve moje potrebe. No, jedna pjesma mi je oduzimala pažnju svojom melodičnošću i umjerenom dinamikom koja me uvijek iznova oduševljavala i uspavljivala. Ta pjesma se pjevala s vremena na vrijeme. Ne sjećam se jer je to bilo davno, premda bih je se sjetio da je ponovno čujem.
     Bio sam dijete koje nije znalo što to znači dan, godina, mjesec. Samo sam znao da trebam spavati, jesti, mahati rukama da svi vide da sam dobro te nakon toga raditi ono što najbolje znam, a to je spavati. Osjećao sam da se nešto mijenja tokom vremena i da svakim danom ne traje jednako danje svijetlo. U trenucima kada je danje svijetlo bilo najkraće kitila se kuća svijećama koje su svijetlile u raznim bojama i razbijale tamu.
     Stvarno sam bio dijete jer nisam razumio što je uistinu Božić i kako se to rodio Isus te kako je to veliki blagdan kojeg slavi cijela Crkva, premda nisam razumio što je riječ Crkva.
     No, znao sam da je obitelj centar svijeta te u jednoj takvoj obitelji rodio se i Krist. Znao sam da je obitelj mjesto odakle počinje moja svakodnevnica, a to je ljubav, briga, pomaganje, razumijevanje i suosjećanje. Znao sam da je poklonjena igračka u vrijeme okićenih svijećica značila više od rođendanskih poklona. Znao sam da roditelji kite kuću i spremaju najbolji ručak kada očekuju najvećeg gosta te tada nisam plakao jer sam želio pomoći im na taj način da ne gube mnogo vremena na mene već da se dobro pripreme.
     U to vrijeme me nisu srdili svi oni koji su me rastezali za obraščiće i nadvirivali se svojim velikim glavama nad moju kolijevku jer njihov izraz lica nije bio usiljen već uistinu sretan i radostan, blagdanski raspoložen. Znao sam isto tako da u vremenu najduljeg mraka sprema se velika, za mene neobjašnjiva fešta kada su se dugo u noć pjevale najljepše pjesme u čast novorođenog Kralja. Prvog Božića nakon mog rođenja u vlastitom djetinjem egoizmu mislio sam da meni pjevaju. Oprostite mi. Moja greška. Shvatio sam dogodine da se novorođeni Kralj iznova rađa u našoj obitelji te čini radosnim srca djece i odraslih.
     Danas znam dosta toga o Suncu i svemiru, novcu i psihologiji djece, o kićenju bora i postavljanju jaslica. Razumijem se u dane, mjesece i godine te znam da se Božić slavi 25.prosinca.  Mnogo toga još znam ali sam nažalost izgubio onaj čisti, djetinji osjećaj blagdana i radosti što se protezao mojim domom. Postao sam osjetljiv na sve ono što nije uistinu bitno u vremenu Božića. Postavio sam božićnu stvarnost naopako te tražio božićnu radost na krivoj adresi. Mjesto mi je u mojoj obitelji, biti spreman za dolazak Isusa Krista koji će pokrenuti nanovo pjesmu u našoj Crkvi. Onu istu pjesmu koja je činila radosnim i mirim moje djetinje srce u blaženoj noći riječima: Tiha noć, sveta noć...
p.s. Vremena se mijenjaju ali osjećaj ostaje isti!

don Franko Prnjak